NISI SAMA - ČUJEŠ LI NAŠ GLAS?

Sa navršenih tek 15 godina imala sam veliki broj traumatskih iskustava, uključujući razdvajanje od porodice, iskustvo zatočeništva, iskustvo višestrukog brutalnog silovanja pod prijetnjom oružjem, prisilni rad, zastrašivanje i iskustvo izvođenja na streljanje, kada sam mislila da posljednji put vidim svjetlo dana. Sjećam se... široko otvorenih očiju i gladna života usmjerila sam tada pogled ka nebu i svemu uokolo što me okruživalo jer sam mislila da posljedni put vidim svjetlo dana, a u želji da cijeli svijet primim u taj pogled, za koji sam mislila da je posljednji - živi. Sudbinski ili ne, preživjela sam i nastavila dalje u braku koji će se ubrzo pokazati kao začarani krug nasilja i prebacivanja za golgote kroz koje sam tokom zatočeništva prošla. Prepoznajući i ovaj napad na ženu i njena prava kao nešto neprirodno, i zahvaljujući vlastitom razumu i snazi vlastite volje, ali i podršci žena koje su tada bile u mojoj blizini, odlučila sam se na razvod i traženje stručne pomoći s ciljem cijeljenja rana i ličnog osnaživanja. Željela sam osjećati se istinski živom, korisnom i vrijednom članicom društva, i uz podršku žene – ženi, osjetih kako mi ogroman teret postepeno pada s leđa i kako dolazi olakšanje. Konačno sam mogla samostalno donositi odluke i upravljati svojim životom. Da bi mogla skrbiti za svoje potrebe i potrebe svoja dva sina, radno sam se angažovala nudeći usluge održavanja higijene u stanovima zaposlenih žena. Shvativši kolika je moć znanja i obrazovanja, vanredno sam uz rad nastavila ratom prekinuto srednjoškolsko obrazovanje i završila kurs njemačkog i engleskog jezika i I stepen kursa iz informatike. U međuvremenu sam dobila stalni posao što mi je vratilo osjećaj toliko dugo nedostajuće ekonomske nezavisnosti i sigurnosti. Kao neko ko je na svojoj koži osjetio teško kršenje ljudskih prava, počela sam širiti svoja saznanja o pravima žena i njihovoj zaštiti. U želji da doprinesem prekidu šutnje i diskriminacije i društvenom priznanju i prihvatanju žena civilnih žrtava rata u BiH, na Međunarodni dan podrške žrtvama torture 26. juna 2012. pristupila sam inicijativi osnivanja Udruženja za pomoć žrtvama i preživjelim seksualnog nasilja u ratu „Naš glas“ u Tuzlanskom kantonu. U lokalnoj zajednici postale smo vidljive, a naš glas sve glasniji i jasniji. Proširile smo svoju socijalnu mrežu i zahvaljujući ruci prijateljstva i pomoći pojedinaca i pojedinki humanista, Lions Cluba Tuzla, TPO Fondacije Sarajevo, ženskih organizacija i međunarodnih agencija koje djeluju u BiH, konačno smo osjetile šta znači društvena podrška i partnerstvo u zajednici. Nakon dvogodišnje borbe, gradonačelnik Tuzle ustupio nam je manji prostor u gradu, pa je time udruženje dobilo i svoju zvaničnu kancelariju. U martu 2014., pozvane smo u Potočare gdje smo imale priliku sresti se sa specijalnom izaslanicom UNHCR-a gospođom Angelinom Jolie i ministrom vanjskih poslova Velike Britanije gospodinom Williamom Hagueom i sa njima razgovarati o položaju i tretmanu članica našeg udruženja, nakon čega sam u junu 2014. boravila u Londonu i prisustvovala Globalnom samitu „Zaustaviti nasilje u sukobima“ kojim su oni predsjedavali. Predstavnice našeg udruženja uključile su se u značajne edukacije s ciljem poboljšanja našeg položaja, organizacijskog jačanja, zagovaranja i samozastupanja, zaštite prava žena civilnih žrtava rata, i aktivnosti senzibilizacije društva i podizanja javne svijesti o problemima sa kojima se suočavamo. Moja najveća želja je da Naš glas dođe do onih žena koje su pretrpile ista iskustva kao i mi, a koje o svom bolu još uvijek šute. Želim im poručiti da mislimo na njih, DA NISU SAME, da je naša ruka prijateljstva i povjerenja otvorena i da čekamo da je prihvate i da nam se pridruže.

Edina Karić